I tako zavrsava jos jedna godina, u kojoj je bilo svega, koju zelimo zaboravit jer ima vise losih nego dobrih strana, ali nema veze, oprastamo se od nje uz veliko slavlje, zabavu i radost.. samo problem je sto ce beskucniku, bolesnoj osobi, nemocnoj osobi bit zapravo svejedno jel se danas slavi ulazak u novu godinu il ne jer njima nece bit lakse, problem je sto se ide kroz iluziju gledanja, posto smo vizualna bica s 5 osjetila, nikako da se ono pravo aktivira.. i kad kucne taj sat u ponoc i bude nova godina dosla, opet ce bit gladi, nepravde, neimastine, ocaja.. samo eto, zbog toga sto smo fokusirani na onih 5 osjetila se to neprimjeti, nikako da se gleda kroz ono ''6'' osjetilo, da se zapita pravo pitanje, nadje pravi odgovor na sve probleme, da ljudi budu opet ljudi napokon, da se drze zajedno i da je tako stalno, a ne samo na blagdane praznike i proslave..tesko je to danas objasnit, nekome a i samome sebi, da jednostavno nema slobode, ona je prividna, kao i prosireni horizonti te gledanje van okvira.. sve je bas suprotno, vodjeno strahom, i tako iz godine u godinu, iz stoljeca u stoljece, iz milenija u mileniji, samo se uredjuje povrsina, ne trazi se korijen problema..ali nema veze, idemo opet, u revijalnom tonu, bezveze..

Oznake: more

Nekada neznamo sto pisat, sto stavit na papir, sto stavit na ekran koji sve vise izgleda kao ogledalo unutarnjeg sebstva, prolazit kroz krize onog sto jesmo i onog sto zelimo, krize koje zapravo izgledaju kao granice, tanke linije izmedju realnosti i iluzije, kao stvari koje nam zapravo i netrebaju, ah smijesna je ta priroda koja nas slijepo vodi a upravo ta priroda nam govori iznutra kako je dovoljna zapravo samo jedna recenica, poput ove da se zapitamo kako nesto toliko neshvatljivo poput naseg postojanja moze biti toliko cudno i prelijepo u isti tren.

Hladna noć tjera ih da potraže utjehu, da smire nemir što ih uništava, ono što izgara duboko da klin klinom izbiju, zato traže samo kratki plamen, iskru koja će im osvijetlit put, barem na minutu il dve, dok im hladnoća ne zamrzne i ono malo što tako grčevito drže u rukama...tako je ne samo pojedinom, nego cjelina, milijarde se u jednom trenu osjećaju kao jedan, strašno ali znano, kao i jednom, tako i svima...razmišljanje napisano se proteže u mislima svih koji su toliko različiti ali svi dijele istu stvar, ono što svi dijele međusobno, nešto što nitko sebično nedrži samo za sebe, zato jer razumiju onog drugog, u krizi ili izobilju, u dobru ili zlu, u ratu koji se vodi, uvijek će biti ta jedna utjeha koju svi razumiju, trenutak u kojem će i najveći neprijatelj bit neutralan...to znaju oni koji jesu...

Pogledom sve nestaje, nepregledna lista sve je veća, nema granica, nema razuma, odlazak je pretežak, nemogu se suzdržat, sjeta me slama kao suhu granu što pod pritiskom vremena puca, moje oči se sklapaju i nestaju u ponoru tuge što osjećam jer Ona je opet došla, i opet odlazi...previše puta sam je vidio, previše puta joj prozor ostavio otvoren...moja Prijateljica me zbunjuje, neznam zašto se tako ponaša, cijelo vrijeme me umara svojom prisutnošću...kroz prozor Ona nestaje, neko vrijeme je opet neće bit, i do tada ću je zaboravit, sve dok opet jednog dana, kada Nebo zaplače i vjetar zapjeva, opet pokuca na prozor kojeg ovaj put neću ostavit otvoren..

Čini se kako je praksa hrvatske Vlade i Ministarstva obrazovanja učestalo oštećivanje nas studenata koje je počelo već davne 1993. godine. Nismo ni sjeli u fakultetske klupe, a već smo bombardirani sa svih strana vijestima o smanjivanju subvencija na prehranu i o ukidanju financiranja obveznog zdravstvenog osiguranja studentima starijima od 26 godina. Bili bismo glupi i nepromišljeni kad bismo dopustili da se mišljenje o nama studentima, kao lijenima i razmaženima, nastavi. Ne radi se tu o dvije kune, koje si na kraju krajeva ne mogu svi studenti priuštiti i koje se u dosljedno vrijeme pretvore u tristo kuna mjesečno, radi se o sustavnom maltretiranju studenata od strane vladajućih iz dva razloga. Prvi je jasan pokušaj privatizacije i komercijalizacije visokog obrazovanja, a drugi je pokušaj smanjivanja deficita državnog proračuna. Pitam vas, kolege studenti: „Jesmo li mi ta sjajna budućnost koja čeka ovu zemlju? Hoćemo li dopustiti da se takozvane mjere štednje, za koje su krivi vladajući, lome po našim leđima?“

Ukidanje financiranja obveznog zdravstvenog osiguranja studentima starijima od 26 godina prostom oku se može činiti kao „kažnjavanje“ nemarnih studenata koji svoje obaveze ne ispunjavaju na vrijeme, no svima koji su barem malo upoznati s Bolonjom je kristalno jasno da to nije tako. Po novom programu uvedenom od strane MZOŠ studirati se više ne može vječno, a oni koji su pogođeni ukidanjem obveznog zdravstvenog osiguranja su studenti koji studij nisu upisali odmah nakon srednje škole, siromašni studenti, nadareni studenti koji su upisali drugi studij te studenti koji su zbog bolesti morali staviti studij u mirovanje. Svi oni će umjesto plaćanja školarine studirati potpuno besplatno samo što će morati izdvojiti oko 4900 kuna godišnje za obvezno zdravstveno osiguranje.

Što se tiče poskupljenja hrane u menzama priča ide i dalje od povećanja cijene obroka sa 4,4 kune na 6,5 kuna. Razlozi tome, tvrde iz ministarstva, je da se studenti zdravije hrane. Ne znam kojeg nutricionista su to pitali za savjet, no ne moramo biti ni studenti medicine ni nutricionizma da nam bude jasno kao dan kako ti novi meniji nemaju nikakve veze sa zdravom hranom. Novi meniji su donijeli i još jedan problem, a to je nemogućnost da studenti sami biraju što će jesti pa ćete, na primjer, ako ste odlučili sutra u menzi pojesti samo dvije banane, morati platiti punu cijenu dva menija, što je oko dvadeset kuna, za te dvije banane. Smanjene su i razine prava tako da studenti koji studiraju u gradu u kojem i žive (to podrazumijeva i okolna mjesta kao što su Omiš, Trogir, Kaštela, Sinj te manja mjesta) imaju pravo na jedan obrok dnevno.

Mi, hrvatski studenti danas, nismo oni ljudi od prije četiri godine koji su digli ustanak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nismo, i ne tražim da to budemo, ali očekujem da budemo četiri godine pametniji i odlučniji te da napokon shvatimo da ne smijemo biti samo promatrači, nego i akteri. Ako itko može napraviti išta da bi se neke stvari promijenile, to smo upravo mi. Mi jesmo budućnost ove zemlje i to će uvijek biti tako, no isto tako je nama dana i odgovornost da kreiramo tu budućnost onako kako želimo. Imamo zakonsko pravo ostati doma na udobnim stolicama i odmarati svoje dupe ili krenuti prosvjedovati i boriti se za sebe te budućnost ove zemlje, ali nemamo pravo, prema sebi samima, zatvarati oči i pustiti da nas gaze.

by Valentina Perisic (http://szssplit.hr/)

Ovime zelim pomoci svima tko se nalazi u toj situaciji, kao i samoj autorici clanka, da se glas procuje te barem, nakratko, pokazat da se borbe vode na razlicitim poljima danasnjeg drustva, borbe koje su upravo za boljitak tog istog drustva, i narastaja koji dolaze.

Mnoge stvari, puno događaja, sve to nakraju nije toliko važno, sve što doživiš i upiješ ostaje u tvom sjećanju, bilo lijepo ili grozno one nakraju ostaju unutar tebe...

Sve što stekneš, jednog dana ćeš ostat bez toga jer ionako si došao na ovaj svijet bez ičega osim samog sebe, vrijeme je da to svi znaju...

Materija je kruta, hladna, razgrađiva...

Energija je sveprisutna, ugrijana, vječna...

Stvari dolaze i odlaze, u memoriji ostaju utisnute i cijenjene, ali nakraju su to samo privremene tvari, sputavajuće mane pojedinca u masi izgubljene individualnosti...

Energija je u svemu, otisnuta tragom na svemu što postoji, svemu što se vidi i nevidi, i kad vrijeme dođe, ona se oslobađa i širi, u cijelo postojanje upija sebe i svoje...

Nije vrijeme, osjećam, nije trenutak, znam, sumnja i um govore jedno ali nešto ipak drugo postoji, neka misao prolazi, uvijek prisutna, kao savjet što kruži u visinama govoreći kako nema žurbe, nije potrebno, ono dolazi, dolazi u ravnotežu, jedno bez drugog neopstaje, strpljenje kao potpora, prošlost kao podsjetnik, sada sam istinski sretan jer sve više se bliži, znam da je već tu, u blizini..

Svaki dan mi je sve jasnije, svaki trenutak je bistriji i za sekundu duži, uvijek me fascinira, nekako natjera da razmišljam, da pogodim ono što je neviđeno
Vr
ijeme je prisutno, ono uvijek određuje tko će što kada i gdje napravit, nema slobode jer vrijeme je to koje zarobi sve u svom ograničenju, ali nije ono krivo...

Sami smo zaslužni za to, nitko drugi nego pojedinac, jedan koji je poveo masu, da bi olakšao, sve smo si otežali, sati, minute, sekunde...sve to je kao zatvor...

Kada jednom se shvati stvarna svrha, sve postaje zanemarivo, minute su nevažne, nema više granica, vrijeme nepostoji, samo trenutak koji želim vječno držat...

Oblaci što prolaze, dodir nježnosti na hladnom vjetru me grije, sve savršeno u jednom mahu, jutarnje sunce kroz maglu se probija i nitko ne pita za vrijeme, eh...

Sve je povezano, kao igra bez poante, svaki put, ispočetka počinje, nema pravila, samo igra...smijeh i suze, bijes i oprost, pravda i podlost, život ili smrt kao posljedice na kraju ostaju, samo kraj nikako da dođe jer, igra se vrti, u krugu ostaje, vječna i neuništiva smiješi se svakom tko je započne...

Sada se nagadja kako ce svemocna amerika (da, znam da bi trebalo ic veliko slovo ali nisu zasluzili to pravo) kroz neko odredjeno vrijeme izvrsit ''oslobodilacku'' akciju u Siriji, uvest mir i slobodu te uspostavit demokraciju, istu koju su uspostavili u Iraku i Afganistanu..

A sve to radi svemoguceg novca, kontrole i tekuceg zlata (nafte) te nista od tog napada nema veze s onim navedenim razlozima gore, a svi su toliko zatupljeni i isprani u to malo mozga sto imaju da cak i vjeruju u to sto im drobe mediji..

Ako slucajno se netko usprotivi toj ideji, onda su ocrnjeni kao radikalisti, antivladini aktivisti i slicno. A pogotovo (i meni najomiljeniji dio) nisi dobar krscanin??? Znaci ako neodobravamo napad na zemlju koja ionako nije trazila pomoc i spasavanje, gdje se ubijaju zena, djeca i nemocno stanovnistvo kroz njihove metode i akcije (a prikriveno da su dosli im pomoc),i to u ime BOGA!!! onda si izdajica i nevjernik.

Jer Bog zeli, kroz svoje ''ratnike svjetla'' (kako su sami sebe nazvali), i nasilje te agresiju uspostavit mir i blagostanje..Kakav frajer, taj njihov Bog ha?

Aha da nezaboravim, Gad Bles ameriku.

Miris kose, osjet kože, dodir prstiju, tihi glas, šapat uma, maglovita šuma, kristalno jezero, ostarjelo lišće, hladnoća povjetarca, zaleđeni potok, udaljeni dvori...

Suza prirode, ljepota kiše, korijen vremena, razuzdane krošnje, blijeda put, jedna misao, nježni pogled, bolne riječi, iskrena istina, poplava emocija, tajna skrivena..

Rijeka krvi potapa barke nasukane na nasipe iluzije, neostavlja ništa a oduzima sve, bez srama ubrzava, uništava i upija, nitko nezna zašto, niti odgovor postoji
Bolesni vjetar oduzima dah, bez zraka u njegovom zamahu, gazi sve što stigne, nema obzira, nema dobrote, samo pervezno siluje, viče i urliče, sve jače...
Mulj iz sebe izbacuje, taj odvratan smrad se širi sve više, bez prekida osvaja, bez milosti gura svoje i nepita, sebično preuzima te nakraju, kad nema više ničeg, odlazi...

Amerika koja ljude ubija osiromašenim uranom, GMO hranom i farmaceutskom industrijom se buni protiv ubijanja ljudi kemijskim oružjem za čije su korištenje u Siriji vjerojatno sami odgovorni. Niti jedan hrvatski političar nije digao glas protiv rata, protiv napada na Siriju, protiv luđaka koj je dobio Nobelovu nagradu za mir, a ratuje više od Bate Živoinovića i Ljubiše Samardžića zajedno. Jedan dan će tako nas proglasiti teoristima jer imamo pitku vodu mada će se vjerojatno Milanović i ekipa pobrinuti da se to ne dogodi i privatizirati će sve izvore vode na vrijeme te zalosno je kako svi sute i okrecu glave zbog profita i straha od onih iznad njih na hijerarhijskog piramidi.

Ovo sto se sada odvija u tom dijelu svijeta je jedna velika diverzija, da se cijela paznja usmjeri na Siriju..znaci da negdje, na ocigled javnosti se nesto dogadja.. to je one-on-one lekcija u umijecu ratovanja..ali ljudi su ovce, i nazalost, stado je ogromno.

Nije mi svejedno i bilo bi glupo da zanemarim cinjenicu kako takvi dogadjaji ne utjecu na mene i moje bliznje i zivote svih nas, nisam politicki aktivist ali na ovaj nacin uvodjenje demokracije se uvodi sve samo ne ta demokracija za koju se bore.

U trenu, život se promijeni, naopako okrene, bez razloga, nit upozorenja, onda te pogodi, dovoljno samo jednom, urezano zauvijek, ta sekunda kao vječnost bez kraja..

Trenutak bez promjene, zblokirane misli, nema glasa, samo instinkt kroz kaos vodi, reakcija na nešto skriveno, nešto van pogleda, ta sekunda kao vodič izgubljenog puta..

Podijela između pravila i kazne, između riječi i djela, između dva izbora što vodi prema neodređenom cilju, pogledu u nejasno, ta sekunda kao zadnja odluka pred sam kraj..

Vjetar koji puše me hladi, moju mržnju izjeda i u danom trenutku oslobađa, nema više bijesa koji me je vodio godinama, koji mi je potajno davao razlog da živim, da opstanem toliko dugo kako bi osvetio svu nepravdu...nema tog poriva više, sada kad sam tu, na jednom od mnogih mjesta koja me privlače, sve što sam bio, sve što jesam je nestalo, sada sam spreman za novi unos, za novi početak, plavo vedro nebo iznad mene me nadahnjuje, daje mi snagu istinske ljepote, ubija sve ono što mi netreba...
Ono što me privlači tome je ostvarivo, kao dijete za čokoladom s ushićenjem se veselim, znam da će mi bit onako kako sam zamislio, moje misli sada lete prema drugim pravcima, tamo gdje sunce uvijek sja, tamo gdje zima poštovanja ima, tamo gdje priroda te cijeni kao i ti nju, plavo nebo podno kojeg stojim me tješi, daje mi razloge i smiruje, i na tome sam zahvalan...

Pogled kroz prozor me podsjeća na vrijeme koje je nekad bilo, na maglu što mi je oči zakrivalo, sve na što me nostalgija opet vuče, kao najjača droga, kao nedostatak koji želi ispunit moju prazninu...to je sunce koje samo osjetio na licu dok sam ljubio, to je toplina koju sam osjetio dok vrijeme nije postojalo, kad je sat prestao otkucavat minute, svaka sekunda je bila kao vječnost, kao nepregledna ravnica, kao zvjezdano nebo čija prašina je najčišća, kao stvarnost u iluziji pomješana... Magija koju osjećam, dok se prisjećam, kao da me obuzima, iz daleka dolazi, beskonačan put prelazi, kao kroz puste ulice prolazi, svijetleća raketa usporava ali ne pada..

Eh ljubav, ta toliko teška potreba, bez nje izgubljen, bez nje isprazan...pokreće sve, smisao u tami nalazi, nekad dobra, nekad zla ali nikako čista, rijetko ali ima...

U ravnoteži drži krhke živote, ne uzima strane, ne gleda mane, ne uzvisuje prednosti, ne osuđuje, samo postoji, u svima, u svemu, ljubav je pokretač koja je iznad svega...

Većina je nezna, neki misle da je imaju, rijetki je dožive ali..da, uvijek postoji ali..

Magla svuda uokolo, izgubljen neznam put natrag, kako da se vratim kad nema pomoći, kad nitko neželli pomoć, iako tražim, nitko neželi...

Sam, okružen gustom šumom čije drveće me grli i šapće uz nježan povjetarac kako i za mene postoji zelena livada, kako potok života nije presahnuo...

Sumrak me pozdravlja, noć se budi, moje doba, kao i uvijek, ta svježina me nadahnjuje i ispunjava, moju prazninu uzdiže, samoća više nije prisutna jer noć me ljubi, ona me osnažuje, svojom energijom ukrasuje...svoje tajne otkriva, na zvjezdanom polju misteriji obasjava, pod budnim okom me čuva, laganom pjesmom mi dušu tješi, govoreći kako nije sve izgubljeno... zora dolazi, sunce me uspavljuje, za novi dan priprema ali ja se isključujem, kao vjetar prolazim, neosvrćući, željno je iščekujem, kao kap u pustinji znam da će nakraju ipak doći i nikada me neće napustiti...volim je...

Kroz cirkus gledamo život, kao bezlični frikovi prolazimo jedan kraj drugog, u grozoti odmjeravamo sve što je čudno, bez otvorenog uma osuđujemo, prividna pravila, lažni zakoni stalna su pojava, nametnute vodilje slabih umova na sve načine pokušavaju nas pokorit, žele nas slomit, većina je već u njihovim rukama, prave se da nevide, poriču da nije tako, zavaravaju se iako znaju istinu, iako vide neće nikad priznat...lutkari svoje konce množe, trljaju zadovoljstvo od svoje bijele prljave rukavice, podlo se smiješe dok im konci postaju sve viši, hladno tiskaju brojeve, predviđaju svoju moć...ali postoji jedan, jedan koji nije klaun, jedan kao trn u krvi, jedan koji neželi bit rob njihove veličine, jedan od mnogih koji nikada neće odustat od sebe i svoje slobode...